PLANETA U MENOPAUZI
Kraj decembra a kao udarne vesti pojavljuju se slike zavejanih predela u Italiji, Engleskoj, Škotskoj....
evo, sad ce skoro cetiri godine i od onog 13. maja 2014, kada se nebo otvorilo, lilo kao iz kabla, spojilo se nebo i zemlja, pljuštalo, padale sekire, udario dažd, iznad nas bila ona fatalna provala oblaka. Tada sam pomislila, da nije kiše, ne bi bilo poezije. Preturam po rečniku srpskog jezika, tražeći izraze za razne oblike kiše i padavina. Od sitne rosulje do onog dažda, naš jezik pažljivo i precizno opisuje sve pojave na nebu.
I nije tačno da ono što se desilo iznad nas ili ovo sto se sad desava diljem Evrope, ima veze sa Harpom, i da nije prirodno. Gde je bio Harp u vreme biblijskog potopa? Prebiram po sećanju kada sam sve ovo već jednom doživela... 1978 godina, velike poplave u Srbiji, krovovi vire iz vode, po njima sede ljudi očajni i skrhani. Ja pišem scenario za dokumentarni film kao ispitnu vežbu. Dok to radim, sa nekog televizora dopiru reči tadašnjih političara, „Neće više biti poplava u Srbiji....ova vlada će učiniti sve da se gradovi obezbede....“ Istražujem bez interneta, tako što razgovaram sa studentima meterologije. I jedan mi kao iz puške recituje: „Prva poplava na našim prostorima zabeležena je 1580. godine kada su u dolini Zete u nekim naseljima “nestali ispod talasa i zemlje ljudi”. Godine 1731. od poplava je stradao Novi Pazar i tom prilikom je odneto 9 mostova i 36 kuća. U međuvremenu se desio znaĉajan broj velikih poplava, kao kad je 1963. voda prodrla u 13.619 zgrada od ĉega je srušeno 1094, najviše u Leskovaĉkom, Niškom, Kragujevaĉkom i Kraljevaĉkom kraju. Katastrofalna poplava 1965. godine oštetila je 16.000 kuća u 150 opština Republike Srbije. Stanovnici najugroženijih sela u okolini Ĉaĉka mogli su da se evakuišu jedino helikopterima. Tisa je sa pritokama 1970. godine poplavila delove teritorije 14 opština, u kojima je bilo zavedeno vanredno stanje, i preko 100 naselja, sa više od 400.000 stanovnika. U njima je porušeno ili oštećeno 7.500 zgrada.“ Prebiram dalje po sećanju . 1987 godina, Sidnej. Ne mogu da se setim da li je bilo naše leto, njihovo leto, proleće, na kontinentu gde je sve izvrnuto u odnosu na našu hemisferu... ali pljuštalo je bez prestanka, 4 dana za redom. Izlile su se podzemne vode, bujice su krenule gradom, nestalo je preko stotinu ljudi. Šteta je procenjena na 4 miliona dolara. Radio je stalno upozoravao stanovnike šta da rade, kuda smeju da se kreću, kuda ne. I pamtim bizarnu priču o mladom bračnom paru sa dvoje dece koji su krenuli u toj nezamislivoj subotnjoj noći, na kockanje, i kako su izašli iz kuće, bujica je odnela jedno, pa drugo dete. Oni se nisu bacili u vodu za njima jer su videli da nema nade. Užasnuta, buljila sam u televizor, vičući, koja se to majka ne bi bacila u talase, da spase svoje dete, makar umrla u pokušaju? Tada sam i rešila da se vratim u domovinu, jer nisam mogla da razumem tu logiku „Bog dao, Bog uzeo“ i pomirljivost sa takvim nerazumnim Bogom. Idemo dalje... novi podatak mi izvire iz sećanja. Poplava Vlasine 26. juna 1988. godine gde su padavine obrazovale visoku vodu kakva do tada nije zabeležena u koritu ove reke. 2002. Godina, Prag. Sećate li se kadrova na televiziji poplavljenog grada. Sećate li se straha sa kojim smo čekali da talas stigne do Beograda, ali se srećom usput razlio i oslabio... Moj prijatelj iz Jagodine, tada mi je pričao kako mu je kuća u selu Loćika bila poplavljena a on je hrlio da spase iz kuće moja pisma, koja sam mu devojački nadahnuto, pisala dvadesetak godina ranije. „Ušao sam u kuću, a tamo, reka čita tvoja pisma. Popeo sam se na krov, i sušio ih, list po list.“ Ja ne znam šta je bilo u tim pismima. Znam samo da je tada služio vojsku u Bjeljini, a da sam mu ja pisala i po 20 stranica. Da, sadržina je bila jubavne prirode. Govorio mi je „ti si vežbala stil na meni“ .
Ja nisam meterolog, niti imam sofisticirane uređaje za detekciju zemljinih promena, nemam satelit niti sam učila modele predviđanja razornih prirodnih pojava. Ali sam žena koja je prošla menopauzu. I primećujem da ova naša mučena planeta, koju smo toliko iscrpli svojom nerazumnom glađu, pohotom, egomanijaštvom, glupošću, takođe prolazi kroz menopauzu
– poplave, drhtavice, talasi vrućine, nagle promene, nesanica, – zar to nije pre vremena, hirurškim zahvatima izazvana menopauza? Počupali smo joj jajnike mi, njen rak, nekontrolisano podivljalo divlje meso, mi, kancerogene ćelije planete i sad nam nešto, kao, nije jasno... Ali, da se zadržimo malo na pitanju menopauze, te vrlo zdrave i prirodne pojave, koju su lekari proglasili bolešću, kao i sve drugo što ne razumeju, poput recimo, trudnoće. Jer zašto se pominju „simptomi“ i govori o prirodi kao nečem patološkom ili još strašnije, kao o „greškama prirode“. Zašto je pubertet greška? Zašto je trudnoća greška? Zašto je prirodni porođaj greška, i konačno, zašto je menopauza greška prirode? U kulturama gde se starost ceni (konačno, pogledajte kakva nam je planeta bila kad je bila mlada, pa tamo niko živ ne bi opstao, od onolikih erupcija, tektonskih poremećaja, ili , kako bi rekli lekari, „divljanja zemljinih hormona!) ljudi i žene nemaju neprijatne simptome niti im promene tako teško padaju, jer ih niko ne osuđuje niti im time kaže da je smisao izgubljen i da su stari i da treba da umru. U sredinama kao što je naša, žene u menopauzi bi trebalo ili da se podvrgnu doživotnoj hormonskoj terapiji i umru od moždanog udara, srčane kapi ili kancera, ili da čitaju knjige o unucima i pripreme se za groznu starost. Ako nam je planeta u menopauzi, šta će ona da uradi po tom pitanju? Da li naša planeta umire ili prolazi kroz prirodnu fazu razvoja i promene? I kako to utiče na njene parazite i bakterije, koji se zovu – ljudi? kada bi svi insekti nestali sa lica Zemlje, život bi zamro. Kada bi svi ljudi nestali sa lica Zemlje, život bi procvetao... Znam da se ponavljam, ali ovu rečenicu treba svi da istetoviramo na ruku kao opomenu.
evo, sad ce skoro cetiri godine i od onog 13. maja 2014, kada se nebo otvorilo, lilo kao iz kabla, spojilo se nebo i zemlja, pljuštalo, padale sekire, udario dažd, iznad nas bila ona fatalna provala oblaka. Tada sam pomislila, da nije kiše, ne bi bilo poezije. Preturam po rečniku srpskog jezika, tražeći izraze za razne oblike kiše i padavina. Od sitne rosulje do onog dažda, naš jezik pažljivo i precizno opisuje sve pojave na nebu.
I nije tačno da ono što se desilo iznad nas ili ovo sto se sad desava diljem Evrope, ima veze sa Harpom, i da nije prirodno. Gde je bio Harp u vreme biblijskog potopa? Prebiram po sećanju kada sam sve ovo već jednom doživela... 1978 godina, velike poplave u Srbiji, krovovi vire iz vode, po njima sede ljudi očajni i skrhani. Ja pišem scenario za dokumentarni film kao ispitnu vežbu. Dok to radim, sa nekog televizora dopiru reči tadašnjih političara, „Neće više biti poplava u Srbiji....ova vlada će učiniti sve da se gradovi obezbede....“ Istražujem bez interneta, tako što razgovaram sa studentima meterologije. I jedan mi kao iz puške recituje: „Prva poplava na našim prostorima zabeležena je 1580. godine kada su u dolini Zete u nekim naseljima “nestali ispod talasa i zemlje ljudi”. Godine 1731. od poplava je stradao Novi Pazar i tom prilikom je odneto 9 mostova i 36 kuća. U međuvremenu se desio znaĉajan broj velikih poplava, kao kad je 1963. voda prodrla u 13.619 zgrada od ĉega je srušeno 1094, najviše u Leskovaĉkom, Niškom, Kragujevaĉkom i Kraljevaĉkom kraju. Katastrofalna poplava 1965. godine oštetila je 16.000 kuća u 150 opština Republike Srbije. Stanovnici najugroženijih sela u okolini Ĉaĉka mogli su da se evakuišu jedino helikopterima. Tisa je sa pritokama 1970. godine poplavila delove teritorije 14 opština, u kojima je bilo zavedeno vanredno stanje, i preko 100 naselja, sa više od 400.000 stanovnika. U njima je porušeno ili oštećeno 7.500 zgrada.“ Prebiram dalje po sećanju . 1987 godina, Sidnej. Ne mogu da se setim da li je bilo naše leto, njihovo leto, proleće, na kontinentu gde je sve izvrnuto u odnosu na našu hemisferu... ali pljuštalo je bez prestanka, 4 dana za redom. Izlile su se podzemne vode, bujice su krenule gradom, nestalo je preko stotinu ljudi. Šteta je procenjena na 4 miliona dolara. Radio je stalno upozoravao stanovnike šta da rade, kuda smeju da se kreću, kuda ne. I pamtim bizarnu priču o mladom bračnom paru sa dvoje dece koji su krenuli u toj nezamislivoj subotnjoj noći, na kockanje, i kako su izašli iz kuće, bujica je odnela jedno, pa drugo dete. Oni se nisu bacili u vodu za njima jer su videli da nema nade. Užasnuta, buljila sam u televizor, vičući, koja se to majka ne bi bacila u talase, da spase svoje dete, makar umrla u pokušaju? Tada sam i rešila da se vratim u domovinu, jer nisam mogla da razumem tu logiku „Bog dao, Bog uzeo“ i pomirljivost sa takvim nerazumnim Bogom. Idemo dalje... novi podatak mi izvire iz sećanja. Poplava Vlasine 26. juna 1988. godine gde su padavine obrazovale visoku vodu kakva do tada nije zabeležena u koritu ove reke. 2002. Godina, Prag. Sećate li se kadrova na televiziji poplavljenog grada. Sećate li se straha sa kojim smo čekali da talas stigne do Beograda, ali se srećom usput razlio i oslabio... Moj prijatelj iz Jagodine, tada mi je pričao kako mu je kuća u selu Loćika bila poplavljena a on je hrlio da spase iz kuće moja pisma, koja sam mu devojački nadahnuto, pisala dvadesetak godina ranije. „Ušao sam u kuću, a tamo, reka čita tvoja pisma. Popeo sam se na krov, i sušio ih, list po list.“ Ja ne znam šta je bilo u tim pismima. Znam samo da je tada služio vojsku u Bjeljini, a da sam mu ja pisala i po 20 stranica. Da, sadržina je bila jubavne prirode. Govorio mi je „ti si vežbala stil na meni“ .
Ja nisam meterolog, niti imam sofisticirane uređaje za detekciju zemljinih promena, nemam satelit niti sam učila modele predviđanja razornih prirodnih pojava. Ali sam žena koja je prošla menopauzu. I primećujem da ova naša mučena planeta, koju smo toliko iscrpli svojom nerazumnom glađu, pohotom, egomanijaštvom, glupošću, takođe prolazi kroz menopauzu
– poplave, drhtavice, talasi vrućine, nagle promene, nesanica, – zar to nije pre vremena, hirurškim zahvatima izazvana menopauza? Počupali smo joj jajnike mi, njen rak, nekontrolisano podivljalo divlje meso, mi, kancerogene ćelije planete i sad nam nešto, kao, nije jasno... Ali, da se zadržimo malo na pitanju menopauze, te vrlo zdrave i prirodne pojave, koju su lekari proglasili bolešću, kao i sve drugo što ne razumeju, poput recimo, trudnoće. Jer zašto se pominju „simptomi“ i govori o prirodi kao nečem patološkom ili još strašnije, kao o „greškama prirode“. Zašto je pubertet greška? Zašto je trudnoća greška? Zašto je prirodni porođaj greška, i konačno, zašto je menopauza greška prirode? U kulturama gde se starost ceni (konačno, pogledajte kakva nam je planeta bila kad je bila mlada, pa tamo niko živ ne bi opstao, od onolikih erupcija, tektonskih poremećaja, ili , kako bi rekli lekari, „divljanja zemljinih hormona!) ljudi i žene nemaju neprijatne simptome niti im promene tako teško padaju, jer ih niko ne osuđuje niti im time kaže da je smisao izgubljen i da su stari i da treba da umru. U sredinama kao što je naša, žene u menopauzi bi trebalo ili da se podvrgnu doživotnoj hormonskoj terapiji i umru od moždanog udara, srčane kapi ili kancera, ili da čitaju knjige o unucima i pripreme se za groznu starost. Ako nam je planeta u menopauzi, šta će ona da uradi po tom pitanju? Da li naša planeta umire ili prolazi kroz prirodnu fazu razvoja i promene? I kako to utiče na njene parazite i bakterije, koji se zovu – ljudi? kada bi svi insekti nestali sa lica Zemlje, život bi zamro. Kada bi svi ljudi nestali sa lica Zemlje, život bi procvetao... Znam da se ponavljam, ali ovu rečenicu treba svi da istetoviramo na ruku kao opomenu.
Kada je onako strašno pljuštalo danima kod nas, rekla sam svojoj ćerci, sine moj, ovo sam za
svojih 55 godina doživela samo jednom, u Sidneju, i tada je bilo stotinu
mrtvih. Kažem to, ja, koja nisam meterolog niti znam modele za predviđanje
poplava. I kažem joj, znaš li ti da ispod Terazija leži veliko Terazijsko
jezero koje bi moglo kao u nekom apokaliptičnom holivudskom filmu jednog dana
da se izlije i potopi grad? Kažem to, dok su se opštinari iz Obrenovca, neprimetno
iskradali iz svojih stanova, ne pokucavši na vrata komšija da ih upozore na ono
što oni znaju. Kažem to, dok su sve sirene ćutale po srpskim gradovima, kažem to i
ućutim. Dalje, svi sve znate. Ili smo sve već uspeli da zaboravimo i trajno izbrišemo iz sećanja, jer je sunce granulo posle potopa, i sve neprijatnosti smo kao i obično, zakopali duboko u kolektivnoj nesvesti. Ja više ne znam ni ko je tad bio na vlasti. Ali, znam da ni ova sadašnja vlast nije postavila metalne oplate na bedemima ka rekama, kao što su to jedino imali Novi Sad i Golubac.. I dalje će se u slučaju narednih katrastrofa, apelovati
na ljudsku samilost i saosećajnost, te pričati priče o nesebičnim herojima. A oni
koji su videli kako spasiocu iz ruke ispada dete i odnosi ga voda dok on
nastavlja da spasava druge, će pokopati tu sliku u svoju podvsest. Kao i oni
koji su videli kako nestaje cigan mala u Obrenovcu sa svim žiteljima koji eto
nisu imali lične karte pa se nisu računali u živa bića, i oni su svi
zaćutali.
Svi paraziti u prirodi, kao i sve bakterije samo misle na sebe.A kako priroda uništava parazite, bakterije, mikrobe? Pa čisti se tako što izbacuje to đubre kroz sve otvore koje poseduje. Povraća, bljuje, krvari ili ima dijareju.
Naša planeta se samo čisti od bolesti. Mi smo uspeli ono što je prirodi bilo potrebno da postigne tokom miliona godina, da postignemo globalno zagrevanje, i izazovemo klimatske promene koje neće uništiti planetu, već samo parazite na njoj. „Spasimo planetu“, kakva jadna patetična misao! Planeta će se spasti, kao i uvek, ali nas neće biti. Nas treba spasavati, od nas samih....
Svi paraziti u prirodi, kao i sve bakterije samo misle na sebe.A kako priroda uništava parazite, bakterije, mikrobe? Pa čisti se tako što izbacuje to đubre kroz sve otvore koje poseduje. Povraća, bljuje, krvari ili ima dijareju.
Naša planeta se samo čisti od bolesti. Mi smo uspeli ono što je prirodi bilo potrebno da postigne tokom miliona godina, da postignemo globalno zagrevanje, i izazovemo klimatske promene koje neće uništiti planetu, već samo parazite na njoj. „Spasimo planetu“, kakva jadna patetična misao! Planeta će se spasti, kao i uvek, ali nas neće biti. Nas treba spasavati, od nas samih....
Veliki biblijski potop je kažu bio kazna od Boga za ljudsku
prepotenciju. Naši duhovnici su dažd iz 2014 protumačili kao kaznu od Boga zbog
gej parade.
Sad ulazimo u novu 2018 godinu. Imamo li automobile na struju? Koliko nas zaista recikluje svoje djubre? Da li i dalje svakog dana skupljamo plastične kese? Koliko Srba se greje geotermalnom ili suncanom energijom?
ONoliko košave a nigde ni jedne vetrenjače... Koliko Srba je prestalo da puši i jede meso? Da li ćemo u novoj godini da produžimo svoje trajanje ili da ga i dalje skraćujemo? Da li su i dalje svi drugi krivi, dok se mi bezgrešni dičimo rakijom kao nacionalnim proizvodom i kancerogenim roštiljem? Da li ćemo samo da lečimo bolesti ili da održavamo dobro zdravlje? Da li ćemo i dalje samo da kupujemo i trošimo? Dokle? Šta to treba da se desi da shvatimo kolika je sreća da smo samo živi....
Možda ovo crnilo ne liči na mene, uvek nasmejanu i optimistički nastrojenu prema budućnosti. Ja znam šta treba da radim i to radim. Ali ako nas je više, onda zaista možemo nešto da uradimo. Možemo da budemo srećni bez trovanja vestrima, televizijom, novinama, medijima. Možemo bar jedan dan nedeljno da ne jedemo meso ni mleko ni jaja ni mlečne proizvode, a da to nema veze sa pravoslavljem i postom. Možemo da okrenemo prioritete i da nam naš život, naše zdravlje bude prioritet. Možemo da uvedemo jedan dan nedeljno bez mobilnog i bez interneta. Jedan dan da ne vozimo auto. Jedan dan da vežbamo. Jedan dan da se grlimo, ljubimo i vodimo ljubav.
Jedan dan da dišemo i razmišljamo šta ćemo sve da uradimo u dilnim godinama koje dolaze. Jer, konačno, život ne prolazi, on samo dolazi....Prvi januar ove godine pada u ponedeljak! Onaj dan kada obično krećemo sa dijetama i promenama...zar to nije neki znak?
Sad ulazimo u novu 2018 godinu. Imamo li automobile na struju? Koliko nas zaista recikluje svoje djubre? Da li i dalje svakog dana skupljamo plastične kese? Koliko Srba se greje geotermalnom ili suncanom energijom?
ONoliko košave a nigde ni jedne vetrenjače... Koliko Srba je prestalo da puši i jede meso? Da li ćemo u novoj godini da produžimo svoje trajanje ili da ga i dalje skraćujemo? Da li su i dalje svi drugi krivi, dok se mi bezgrešni dičimo rakijom kao nacionalnim proizvodom i kancerogenim roštiljem? Da li ćemo samo da lečimo bolesti ili da održavamo dobro zdravlje? Da li ćemo i dalje samo da kupujemo i trošimo? Dokle? Šta to treba da se desi da shvatimo kolika je sreća da smo samo živi....
Možda ovo crnilo ne liči na mene, uvek nasmejanu i optimistički nastrojenu prema budućnosti. Ja znam šta treba da radim i to radim. Ali ako nas je više, onda zaista možemo nešto da uradimo. Možemo da budemo srećni bez trovanja vestrima, televizijom, novinama, medijima. Možemo bar jedan dan nedeljno da ne jedemo meso ni mleko ni jaja ni mlečne proizvode, a da to nema veze sa pravoslavljem i postom. Možemo da okrenemo prioritete i da nam naš život, naše zdravlje bude prioritet. Možemo da uvedemo jedan dan nedeljno bez mobilnog i bez interneta. Jedan dan da ne vozimo auto. Jedan dan da vežbamo. Jedan dan da se grlimo, ljubimo i vodimo ljubav.
Jedan dan da dišemo i razmišljamo šta ćemo sve da uradimo u dilnim godinama koje dolaze. Jer, konačno, život ne prolazi, on samo dolazi....Prvi januar ove godine pada u ponedeljak! Onaj dan kada obično krećemo sa dijetama i promenama...zar to nije neki znak?
Коментари
Постави коментар