RODJENJE BEZ NASILJA
Priprema za porođaj je izuzetno važna. Tri puta
sam išla na kurseve čuvene sestre Mile u bolnici Narodni front, a danas, srećom,
njenih učenica ima po celoj Srbiji. Tehnike disanja koje ste tu naučile bitne su
tokom celog daljeg života, a porođaj se zaista pretvara u veličanstven događaj
u kom imate kontrolu nad svim onim što vam se dešava… i sada čujem njen oštri,
godtovo vojnički strog glas „Dišite duboko, kompletno, punim plućima, punite
bebu kiseonikom! „. Vežbe kod sestre Mile su trajale po tri sata, i kada
porođaj počne, prosto ste u mislima mogli da ČUJETE njen glas koji vas vodi…. Na
njenim časovima mi je bilo jedino nejasno zašto se kaže „dišeš prvi tip disanja
i boriš se u bolnici za pregled, koji se dešava na dva, dva i po sata u
proseku“. Kako je moguće da porodilja
bude sama dva, dva i po sata? Ne da je moguće, nego je to realnost. U Puli sam ležala
8 sati kao prvorotka, uglavnom sama svo to vreme, mada je u Istri mali
natalitet i tog dana smo se samo nas dve majke porodile. U Beogradu sam
izabrala Gradsku bolnicu da bi muž bio pored mene i to je bilo fantastično
iskustvo za njega, a velika pomoć za mene. Kao trećerotka, znala sam da sam
otvorena i da će porođaj biti brz (drugi je ukupno trajao 4 sata, treći 2) i
već su mi kontrakcije bile prilično guste, kada se pojavio slavni doktor i
rekao mom mužu „neća ona još skoro, dođi da popijemo kafu....“1 Kakva crna
kafa! Zgrabila sam ga za ruku i šišteći (već sam radila drugi tip disanja)
rekla, „Ne mrdaš ti nikuda...“ Kako je doktor izašao iz sale, tako je moj Mihailo krenuo poput brzog voza i da
nije bilo mog muža koji je izleteo i dovukao doktora nazad, ne znam čije bi
ruke dočekale novorođenče. A lepo sam govorila, hoću kod kuće da se porodim,
okružena dragim licima.....
Danas sa osmehom kažem da su moji porođaji
bili nedostojni jednog doktora nauka – svaki sam se put porađala kao zdrava
žena sa sela, po dva napona, za 15 minuta, a sve to samo zahvaljujući vežbama
disanja, vežbama napinjanja, i dobroj pripremi. Iako sam bila debela kao tenk (sa
svakim detetom sam se ugojila po 25 kilograma) gledala sam kako se visoke,
snažne prvorotke muče satima, jer nisu bile pripremljene.
Verujem da većina ovdašnjih ginekologa i
akušera deli mišljenje da je pri porođaju
najvažnija briga o porodilji a da novorođenče nema sećanja ni osećanja, niti
može da pamti trenutak rođenja. To je velika zabluda koja je srećom u svetu
odavno napuštena.
pogledajte fotografije novorođenčadi, rođenih klasičnim
putem – ja vidim stisnute oči, plač, bolno lice, stisnute pesnice, telo u grču,
sve znake očigledne patnje. To nikako nije trenutak sreće već velikog bola.
Beba posle devet meseci provedenih u tečnosti, polumraku i tišini, sada
iznenada prolazi kroz uski porođajni kanal, bori se bukvalno na život i smrt.
Kada izađe, zabljesnu ga svetlošću, bukvalno zaslepe, buka je nepodnošljiva,
onda ga uhvate za noge i okrenu naglavce, pljesnu ga po dupetu, naglo preseku
pupčanu vrpcu, beba ostaje bez vazduha i sa prvim krikom udiše vazduh koji mu
preseca pluća. Onda ga peru, prevrću, mere, poviju. A plač je, kažu, znak zdravlja. Što beba jače plače, znači da
je zdravija. I dobije desetku za svoju prvu patnju....pitam vas sada, ako je to
tako prirodno i kako treba da bude, zašto se onda u prirodi ne čuje nigde plač
novorođenčadi? Jer u prirodi nema nasilja.
*Veliki francuski
naučnik Leboaje, pre nekih pedesetak godina je počeo da podučava o prirodnom porođaju.
Njegovu knjigu ROĐENJE BEZ NASILJA preveli su studenti psihologije Univerziteta
u Nišu, predvođeni svojim tadašnjim profesorom, a mojim životnim učiteljem
Dragoslavom Grujičićem, Gruyom. U svojoj
neobičnoj internet knjizi KRUGOVI BLISKOSTI, konceptu nove i praktične
filozofije življenja, Gruya daje opis budućih radionica umetnosti života.
„(4)
Drаmа rаđаnjа (prоfоrmаciје): Dа ili nе? Krоz tеškоćе dо DА! Nоvоrоđеni оsmеh –
konkretno i kompletno, knjiga broj 1, knjiga pre svih ostalih knjiga – Frederik
Leboaje: ROĐENJE BEZ NASILJA.“
Pitajte sada svog ginekologa da li je čuo
za Leboajea. Svi će vam reći da su naravno čuli, ali nisu pročitali. Ili će
reći da je to divno, ali eto, zašto se kod nas još uvek ne sprovodi, ne zna se
pouzdano... Gruya je 1974. godine došao do knjige Artura Džanova „Primalni
krik“, i u njoj našao produbljenu potvrdu otkrića psihoanalitičara Ota Ranka
datog nam 1924. godine u knjizi „Trauma rođenja“. Ubrzo je do njega došla i
Leboajeva knjiga na francuskom, a 1978. je iz Londona doneo i engleski prevod,
pa je mogao u okviru svog predmeta Uvod u psihologiju na Odeljenju za
psihologiju Filozofskog fakulteta u Nišu da detaljno studentima govori o
fundamentalno psihološkom značaju porođaja, od nasilnog ka nenasilnom. Tek
1988. u Nišu je Leboaje preveden i štampan na srpskom, zahvaljujući Gruyinim
studentima, u 5.000 primeraka. Knjiga se prodavala i u Beogradu, samo godinu i
po dana, stigla je do svih javnih biblioteka i kad je izdavač prestao da je
ozbiljno distribuira po knjižarama, Gruya je otkupio preostalih 3.500 primeraka,
pa se sada može naći isključivo kod njega. Gruya ima viziju da treba da pokrenemo kampanju na nacionalnom
nivou i uvedemo svuda prirodno rođenje bez nasilja.
U novoj psihologiji, ako sa jedne strane imamo Džanova
koji putem aktivnog disanja ulazi u bolne scene života, a Rajhijanci i u gnev i
strah, preporođivači, koji nisu registrovani
ni kao psihoterapeuti ni kao crkva, su
polazili od toga da aktivnim disanjem i optimističkom sveoubuhvatnom
filozofijom čoveka i kosmosa, direktno treba krenuti u lepotu i dobrotu, radost
blaženstva. Kao dve izvorne knjige od kojih su pošli krajem sedamdesetih godina
navode Džanova i Leboajea, pa im je osnovni uvid da je čovekova prva trauma
upravo njegovo nasilničko rađanje, te ako čovek uspe u terapiji da ponovo
prodje kroz taj trenutak, ponovo se rodi i razreši tu prvu traumu, njegov život
može da krene putem radosti i daljeg razvoja.
Majka mi je pričala da u to vreme bez ultra
zvuka, lekari nisu znali da se dete pre samog rođenja primiri i da su pomislili
u panici da sam ja mrtva, pa je ona odlučno tražila carski rez. Carski rez je
bio prilično retka intervencija krajem pedesetih godina prošlog veka, pa su se
lekari Bolnice „Dragiša Mišović“ vrlo obradovali što imaju prilike da je
izvrše. Sjatili su se oko mame, već tada čuvene pozorišne glumice Mirjane
Kodžić i u 11 sati jednog januarskog četvrtka, mene probudili sasvim nežno i
izvadili iz maminog stomaka. Celog
života ja sam u šali pričala da su me „probudili“ i da mi se zato spava uvek
oko 11 sati pre podne... obe smo bile ubeđene da je to bilo rođenje bez traume.
Ulazak u nesvesno dešava se putem potpune
relaksacije tela i intenzivnog disanja. Gruya i ja smo tako ležali na kaučevima
i disali, kada sam ja odjednom videla sliku, zamrznutu sliku porođaja moje
mame. Gruya, kao moje „pomoćno ja“ me je uputio da nastavim da dišem intenzivno
i da uđem u tu sliku. A onda se desilo nešto čudesno. Moje telo se izvilo u
luku, glava mi je pala unazad, kao da me neko vrlo neprijatno i traumatično uzima
za leđni deo sredine tela i vadi iz stomaka, dok mi se glava bolno izvlači iz majke.
Vrisnula sam i plakala (sigurno su mi odmah presekli pupčanu vrpcu), onda
mlatarala rukama ispred lica, kao da me kupaju, pa sam se sklupčala i –
zaspala... Gruya je rekao da im oprostim što ipak nisu bili toliko nasilni, ja
sam shvatila da možda moja svest ne pamti, ali moje telo i duša i te kako pamte... i što je najneverovatnije,
više mi se nikad nije spavalo oko 11 sati pre podne! Ja sam ponovo rođena, i to
je najlepši poklon za rođendan koji sam ikada dobila. Iskustvo je veliko znanje. Zato vam ovo i
govorim.*
Inspirisana Leboajeom, cela Evropa je već
pre dvadesetak godina reformisala porodilišta i promenila sveukupan pristup
porođaju. Čak su i u Hrvatskoj, još u vreme kada sam se ja prvi put porađala,
imali porodilište znatno bolje od onog u prestoničkom Beogradu. Sećam se
posebnog stola za porođaj, nabavljenog u Italiji, na kom je trudnica u
polusedećem položaju i okružena šipkama za guranje, za držanje i lakše
napinjanje.
Kada je u Gradskoj bolnici u Beogradu trebalo da rodim svoje drugo
dete, doslovno mi je rečeno da se pri napinjanju “uhvatim za butine”. Pa to
mogu i kod kuće! Neopisivo razočaranje! Ubeđena sam da “belu kugu” kod nas
umnogome pospešuju zastareli načini i traumatičnost porođaja – pa tek je
nedavno ukinuto pušenje u bolničkom porodiljskom WC-u! Šta vredi baby friendly politika kada se i dalje pupčana
vrpca preseca brzinom munje, a novorođenče zaslepljuju reflektori?
Ponoviću još jednom - danas znamo da se
standardnim porođajem beba i te kako traumatizuje: došavši iznenada na svet biva
dočekana zaslepljujuće jakim svetlom, zaglušujućom galamom, odmah joj poremete osećaj
ravnoteže dižući je za noge u vazduh i pupčanu vrpcu,koja je deo njenog tela, presecaju
dok još pulsira dragocenom majčinom krvlju, udare je po guzi da otvori usta, i
njen je prvi udah iznenadna navala vazduha u pluća - što BOLI do suza, i zato
beba plače. A mi prvi plač smatramo znakom zdravlja! Nijedno se mladunče u
prirodi ne rađa u takvim mukama - pogledajte samo našu novorođenčad koja,
crvena u licu, stisnutih očiju, drhti u potpunom šoku!
A
sve što bi trebalo, prema Leboajeu, jeste da bebu dočekamo s ljubavlju, poštovanjem
i pažnjom. Dakle, prigušite svetlo, jer je beba devet meseci bila samo u
polumraku i mraku, utišajte okruženje tako da beba može da čuje majčino šaputanje
i oseti njeno disanje. Bodrite majku i neka su uz nju oni koji je vole. Mi smo
vremenom, od babica napravili medicinske sestre koje dodaju lekove, daju
injekcije i slušaju lekare. Babica je žena koja je sve vreme uz porodilju, koja
je pazi, neguje, posmatra, vodi, objašnjava, bodri. Njena bliskost sa
porodiljom je vrlo bitna.
Leboaje se zalaže za porođaj u kući (ili u
porodilištima u kojima su stvoreni uslovi najsličniji kućnom porođaju) i porođaj
u vodi (naša porodilišta su odavno nabavila bazene za ovu vrstu porođaja, ali
ih NIKADA nisu koristili), kako bi beba što bezbolnije prešla iz tečnog u
vazdušno okruženje. Novorođenče treba spustiti majci na grudi i pustiti da pupčana
vrpca ispulsira do kraja, i beba spontano prodiše, koristeći istovremeno i krv
punu kiseonika iz pupčane vrpce. Bebi bi trebalo dati da u prvih 45 minuta
života sisa ono prvo kolostrum mleko majke koja se tek porodila – eto, u tome
su sva snaga i mudrost vaseljene, sve što je detetu potrebno! Tako rođena deca
se smeju već posle dva sata, a ne tek posle 40 dana kao kod nas, ne zatvaraju
oči pred svetom već ga gledaju otvorenih očiju, i ne plaču iako su zdrava. I
vrlo važno, podjednako su spretna kasnije u životu i sa levom i desnom rukom,
što znači da klasičan porođaj osujećuje integraciju obe hemisfere mozga! Zar je
mnogo to što možete da ZAHTEVATE i s punim pravom tražite od svog akušera i
babice? I verujte, ima divnih ljudi: babica Divna Miljković decenijama se
zalaže za sve ovo i izvodi neverovatno prijatne porođaje tako što o majkama
brine, pomaže im da dišu i masira ih. Njeno iskustvo je zaista dokaz kako čovek
može da se neprestano razvija. Yavršila je i Srednju medicinsku školu za babice i Višu medicinsku školu,
instruktor je joge i fitnesa, radila je u svim beogradskim porodilištima,
postala stručnjak za porođaj u vodi i kućni porođaj. Naćićete je na internet
adresi http://www.sciencadivina.com/sr/tim/divna-miljkovic.
Sestra jedne od mojih studentkinja porodila
se u Švajcarskoj na ovaj način, i to u državnoj bolnici, gde joj je radi kućnih
poseta u narednim danima dat i spisak patronažnih sestara koje su specijaliste
za joga ili šijacu masažu, homeopatiju, akupunkturu. Dakle, nije reč o
medicinskim sestrama koje samo rutinski previjaju bebin pupak - one brinu i o
novoj, tako osetljivoj majci koja je obavila takav rudarski posao da su joj
potrebni sva pažnja i ljubav ovog sveta. U celoj Evropi i u svetu ovo se odvija
i na nivou DRŽAVNIH ustanova, te nije
privilegija bogatih već prihvatanje iskustva starih, jer tako su se porađale naše
prababe i naši su dedovi psihički bili znatno stabilniji od mladih generacija.
Da li vam
je iko rekao šta da ponesete na porođaj?
Meni baš niko nije rekao da bih posle porođaja
mogla da imam problema sa hemoroidima, a ni da će me to boleti više nego porođaj,
toliko da od bolova neću moći ni da sedim….A trebalo je samo da ponesem
hepatrombin ili neku drugu mast protiv hemoroida i da se njome mažem od ranog
jutra; da ponesem Bivacin sprej, da rana brže zaraste; da jedem energetski jaku
hranu, da posle svakog podoja stavljam hladne obloge na dojke, da se
izmuzavam….Nažalost, nekada su postojali laktarijumi, a danas dragoceno mleko otiče
u lavabo. Ponesite šminku, ogledalce,
knjigu obavezno. Razmislite, pripremite se…. budite lepe, sredite frizuru pre
porođaja – zašto li u porodilištima nema frizera, manikira, kozmetičara? Zašto
porodilje izgledaju tako izmučeno i jadno i zašto upadaju u post porođajnu
depresiju – pa, ne osećaju se više kao žene, jer svi insistiraju na tome da su majke….a
one još ne znaju ni kako to da budu.
Kada se dete rodi, potrebno mu je jedino
mamino mleko i nista drugo. Kod nas se bebama često daje zašećerena, pa još i
prokuvana voda - umesto zaslađene, preporučila bih ozonom obogaćenu vodu, onu koja
je prošla osmozu, dakle filterisanu ili flaširanu vodu, sa kapljicom limuna.
Trebalo bi da dete dojite što duže, zapravo koliko god možete, a mleka ćete
imati zahvaljujući tome što se hranite kvalitetnom živom hranom. Kada se dobro
organizujete i redovno izmuzavate, imaćete na raspolaganju vreme koje vam je
potrebno da provedete van kuće. Kada beba pređe na čvrstu hranu, vaše će mleko
biti onaj divni dodatak koji poboljšava sve šejkove, sosove i papice. Čuvajte i
negujte svoje grudi, svoje mleko.
Strepela sam od dojenja, od prvog od onih jakih
bebinih ugriza koje sam zvala “ujedi anđela”, pa sam prvo podmetala prst a onda
bradavicu. Ipak, dojeći troje dece i stekavši različita iskustva, uvidela sam da
su ti trenuci opuštanja, disanje sa bebom i dojenje nešto najmoćnijie i
najdivnije u prirodi. Nažalost, u to je vreme majkama savetovano da već oko bebinog
šestog meseca počnu da je odvikavaju od dojenja i da počnu dohranjivanje. Pamtim
koliko mi je ta odluka svaki put teško padala, pamtim snove u kojima plačem jer
je prekinuta ta veza među nama, što ih više ne dojim. Ne popuštajte malograđanštini
okoline, pa konačno ni sopstvenoj neurozi, pomami za uživanjima ili poslom i ne
uskraćujte sebi pre vremena ovo dragoceno, jedinstveno vreme koje, dojeći je, imate
sa svojom bebom - da i ne pominjem impozantnost, lepotu i čvrstinu grudi, koje
će splasnuti po prestanku dojenja….
A što duže
dojite, manja je opasnost od raka dojke.
Prvo dete sam rodila u Puli, na morskoj
obali tadašnje Jugoslavije, i tu sam dobila jelovnik za bebe koji se bitno
razlikovao od onog koji sam godinu dana kasnije dobila u Gradskoj bolnici u
Beogradu za svoje drugo, a još više od jelovnika koji sam četiri godine kasnije
dobiila za treće dete - još tada sam uvidela da se tu nešto ne slaže, i da su u
tadašnjoj Jugoslaviji postoje tri zavađene škole kada je reč o ishrani beba. U
Puli sam se porodila zajedno sa jednom divnom ženicom, majkom troje dece, čiji
je muž bio ribar. Noću smo slušale radio, vremenske izveštaje sa mora, jer je
njen dragi bio negde na pučini. I danas ponekad u mislima opet čujem bolničku
tišinu koju prekida monotono.”Vetar, bura, tri bofora”. Pamtim da su me, čim
sam se porodila, našopali punjenim paprikama, da bih imala snage, i da su nas
hranili krempitama, pastom, voćem i salatama, a bebe donosili u benkicama, slobodnih
ruku, na perjanim starinskim jastucima za podoj….. kakva sreća! Posle tog
iskustva, ja sam htela desetoro dece!
Ali avaj, sledeće sam rodila u
Beogradu, usred zime. Posle porođaja mi nisu baš ništa dali da pojedem, i ja
sam se, iscrpljena, onesvestila, pala kraj kreveta na pločice i odrala obraz….
Bebe su donosili čvrsto povijene pa su sve ličile na vekne hleba, a već trećeg
dana po porođaju imala sam bolni mastitis, jer mi puna 24 sata nisu donosili
bebu na podoj. Sa trećim
detetom sam već znala šta me čeka, pa sam u bolnicu ponela punu torbu Bonžite, flaširanu
vodu i sokove, i na opšte zaprepašćenje – reč trećerotke se ipak donekle poštuje
- odmah tražila da jedem... i opet ne mogu da prežalim što tada nisam znala ovo
što sada znam! Ali uspela sam bar da edukujem svoje ćerke…. I moji unuci se
neće rađati u nasilju….
U Istri su bebama već u šestom mesecu
počinjali da daju ribu, a ne meso. Deca moje drugarice iz porodilišta bila su zdravija
od moje, a ja sam govorila to je vazduh, to je klima, to je more….ne, to su
riba, voće i povrće, maslinovo ulje i sve blagodeti primorske mediteranske
ishrane.
Beogradska škola sve do uzrasta od godinu i
po dana nije dozvoljavala ribu, koštunjavo i nikako sirovo (a svi znamo da je
jedna od prvih stvari koje bebe obožavaju - gnječena sirova banana!)
Dojenje nije važno samo za fizički već i za
emotivni razvoj deteta - ne žurite da ga prekinete ni zbog posla, ni zbog karijere
ili radi čvrstih grudi. Pustite bebu da sama odluči kada je vreme da prekine sa
sisanjem.
Ako majka ima malo mleka, trebalo bi da u
ishranu unese više zelenog lisnatog povrća i čiste (izvorske) vode. Ah, voda!
Toliko podcenjena, da vas je sramota da je naručite u restoranu, da ne pomisle
kako ste škrti ili ne daj bože, ubogi siromasi...ima samo jedno mesto u okolini
Beograda gde sa ponosom nude svoju, čistu izvorsku vodu u čaši – to je
lečilište i odmorište i plivalište Izvor, izmedju sela Babe i Stojnika, preko
puta Kosmaja. I u raznim lekovitim banjama, naravno nude vodu. Ali, realno,
koliko vi cenite i pijete običnu vodu? Šta bi rekli vaši gosti na slavi da ih
ponudite običnom vodom? Kada je Marina Grbić, jedno predivno biće koje trpi
svakodnevne uvrede okoline samo zato što jede voće (Marina je frutarijanac, što
se smatra ekstremnim načinom ishrane. Ja ne vidim ništa ekstremno u tome da
živite na bananama, kokosu, dinjama, lubenici, malinama, borovnicama, jabukama,
kruškama, šljivama, grožđu, papaji i breskvama!) u rijaliti serijalu DODJI NA
VEČERU, ponudila svoje goste, među kojima sam bila i ja,vodom, želeći da nas
podseti na izvor života, komentari na sajtu Prve televizije su bili toliko puni
zla, agresije, pljuvanja, besa, da sam ja prosto zanemela pred takvim odsustvom
ljudskosti. Koga to vređa toliko bolno što Marina nudi osunčanu, živu vodu!
Niko nikog ne napada zato što je alkohol u ovoj zemlji (da budemo iskreni,u
celom svetu) socijalno preporučljiv do te mere da se vređamo ako nam gost
odbije ponuđenu šljivovicu, a roditelji razdragano kamerom ovekovečuju trenutak
kada na drugom rođendanu sin proba pivo!
No, vratimo se na vodu. Za život na planeti Zemlji potrebne su samo tri stvari – voda, vazduh i
sunce. Ako čašu vode presipate u drugu čašu nekoliko puta,obogatićete je
kiseonikom, a onda je ostavite malo na suncu, dobićete veličanstvenu,
oživljenu, životodavnu, osunčanu vodu, o kojoj pišu drevni mudraci od pamtiveka
do danas... a mi smo spremni da osobu koja to radi proglasimo sektašem,
čudakom, budalom, samo zato što nešto zna i želi to na sebi da primeni.... istina
je da se ne može sve ovo reći u par sekundi na komercijalnoj televiziji. Ali
vi, koji ovo čitate, imate vremena da razmislite. Voda, vazduh, sunce.
Najbolju
vodu imate u biljkama. Krastavac,lubenica, dinja, kukuruz u sebi sadrže i do 90
procenata vode, one najbolje vode što je biljka izvukla korenom iz dubine
zemlje. Kada kilogram bujnog spanaća skuvate, on se sprčka i stane u šaku, jer
je izgubio vodu, a sa vodom i sve minerale. Zato ne treba kuvati. Termička
obrada uništava vodu, minerale, soli iz biljaka. Paprika i paradajz su ukusni
nesoljeni, ali bljutavi kada se skuvaju. Zašto? Jer su izgubili vodu sa solima
i mineralima. To isto važi i za bebinu vodu. Filterisana voda, osunčana i
obogaćena kieonikom, a ne bljutava, skuvana, sa dodatkom šećera. Koju biste vi
popili?
Ukoliko mama nema dovoljno mleka, šestomesečna
beba može da bude potpuno na svežem voću
i povrću, a koštunjavo voće i semenke u ishranu u većoj količini bi trebalo uključiti
kasnije, posle prve godine života. Bademovo mleko, ječmeno mleko, sojino mleko,
naravno, treba da se koristi u ovom periodu što više.
U trudnoći i u periodu dojenja bilo bi
bolje da ne prelazite naglo na sirovu hranu, jer će telo početi da se čisti i
otrove će izbacivati kroz mleko. Ali, mame koje koriste preparat SOUL, sa prirodnim antioksidantima iz semena crne maline, crnog kima i sardone grozdja ne samo da se same ciste ot toksina, vec kroz mleko vbeba prima esencijalne masne kiseline i nema nadimanja, nema grceva, nema placa....
Ja ga nabavljam od naseg predstavnika Zorana Djokica, putem telefona 0637293116....
Dakle, krenite sa voćem, zelenim kašastim
sokovima, jedite više salate i što manje mesa. Čišćenje organizma koji predje
na sto procentnu sirovu hranu, može da traje do nedelju dana najviše. Šta se
zapravo dešava u našem finom, prepametnom organizmu, kada odjednom oseti dotok
najboljeg mogućeg goriva? Ono siroto ne
zna koliko će to da traje. Možda samo danas, sutra, dan dva. Organizam zato
želi da maksimalnoiskoristi ovaj neplanirani dotok fenomenalne, potpuno
iskoristljive, potentne, žive hrane. Kreće da se čisti od svih toksina, otrova
nagomilanih u jetri, crevima. Proliv, povraćanje, samo su načini borbe
organizma sa otrovom u telu. Čajevi laksativni zapravo u sebi svi sadrže
otrove, koje organizam želi da izbaci iz sebe i to čini tako što omekšava sve
sadržaje i u mlazu izbacuje napolje. Voće i povrće u sirovom stanju imaju
enzime koji pospešuju i ubrzavaju čišćenje organizma. Ali, kako hrana sirova
postaje redovna pojava, organizam obustavlja tako rigoroznu detkosikaciju i
kaže ćelijama, ne moramo sada tako revnosno da čistimo, ovaj naš se izgleda
dozvao pameti i daje nam svakodnevno živu hranu. Tako se organizam prilagodjava
novoj ishrani, i sve tegobe koje ponavljam, nemaju veze sa hranom koja se
unosi, nego sa otrovima koji su već unutra,
jednostavno nestaju. Šta se
kasnije dešava sa tako čistim organizmom, u kome su i unutarnji organi
čisti- on ima tegobe sa varenjem kuvane
i termički obrađene hrane i ona mu teško pada na želudac. Time želim da
razbijem još jednu zabludu, da se mi, koji smo na živoj hrani, odričemo nečega,
ne, mi zapravo možemo sve da jedemo, ali osećamo sve nezdrave posledice jedenja
kuvane hrane, kao nekadašnji pušači koji posegnu za cigaretom i osete ono bolno
presecanje pluća i grozni kašalj (na koji se na žalost kasnije brzo naviknu).
Vraćanje na staro, znajući sve ovo je zaista, bar meni, nezamislivo.
Ako ipak osetite potrebu za nečim kuvanim,
recimo povrćem, poslušajte u početku svoje telo. Što se tiče vaše bebe, ona bi trebalo da jede čvrstu hranu kada to sama poželi.
Posmatrajte svoje dete: ono će samo posegnuti za onim što ga zanima.
Između sedmog i devetog meseca, počnite bebi
da dajete sveže voće i povrće u vidu blendiranih napitaka. Orašaste plodove i
semenke nemojte davati u prvoj godini, osim u obliku proceđenog mleka.
Da zaključim: zeleno povrće, voće, orašasti
plodovi, semenke i ulja jesu ono što je potrebno svima, a naročito deci. Izvrsna
su ulja hladno ceđeno maslinovo, bundevino ili kokosovo ulje. Važno je svakoga
dana bebi davati dosta zelenog lisnatog povrća: zeleni kašasti sokovi su van
premca!
Žitarice koje sadrze gluten (tutkalo) veoma
su opasne po zdravlje deteta. Glutena nema u kukuruzu, heljdi, prosu, kinoi i
pirinču.
Strucnjaci kazu da se samo deset
odsto energije dobija iz hrane, a da ostatak potiče od Sunca, spavanja i
disanja. Zato je veoma važno da deca budu što više napolju, , na suncu, bosa,
fizički aktivna, da se igraju sa zemljom i da na spavanje odu pre deset sati
uveče (poželjno i ranije).
Ne mogu da prežalim što sam slušala
starinske savete o tome kako bebu treba uobročiti, kako ćemo je razmaziti ako
je često držimo u rukama i gomilu gluposti kojima, pod parolom dobrog
vaspitanja, počinje rano zlostavljanje dece. Vrlo odgovorno tvrdim da su baš
sve nas roditelji zlostavljali starinskim vaspitanjem, i to iz najboljih
namera, što ipak ne opravdava traume koje
su nam nanete nedostatkom ljubavi ili namernim ne pružanjem ljubavi, kako
bi deca bila bolje vaspitana. Svo naše bezglavo jurcanje za ljubavlju, toliko
propalih veza, emotivna nezrelost, sve su to posledice toga što nas je pre
tridesetak i više godina godina medicina uveravala da beba nema pamćenje.
Naprotiv, danas znamo da naše telo pamti sve, počev od prve traume porođaja.
Nekada smo se podsmevali primitivnim plemenima u kojima majke sve vreme, dok se
kreću illi nešto rade, nose decu uz sebe, a ta deca, za divno čudo, ne plaču i
uvek su nasmejana. Taj koncept je na žalost, bio primitivan za modernu ženu.
Ajnštajn je zaista bio u pravu kada je rekao da su na svetu samo dve stvari
beskonačne - ljudska glupost i svemir, ali da za svemir baš i nije sasvim
siguran.
Коментари
Постави коментар